Šteta iznad ŠušnjeviceOsvanuo je i petak.Sunce je već bilo visoko kad sam u 7 sati otvotrio oči i odmah zapalio na komp da vidim jeli ima kakvih promjena. Hm! Modeli su  pokazivali da će nad ivkom biti koprena od oblaka, a i možda koji milimetar padalina. Hvatam se za mobitel baš u trenutku kad mi stiže poruka od team leadera Box-a otprilike ovog sadržaja: ‘’Dragi FRT-ovci (FRT = Feniks Racing Team)...

...eto konačno dobrog i neradnog dana za trening na  ‘neprijateljskom’ terenu. Mjesto zbivanja Šušnjevica, polazak 10:30…’’ Brzi pogled na ALADIN pokazuje da Šušnjevica obećava najviše. Sve nedoumice su odmah nestale i obavještavam svoje suputnike da krećemo u 10:30 ispred King Cross-a.

Dakle u sastavu: Vojo, Rodrigez, Antiša i ja krenusmo put Šušnjevice u dogovoreno vrijeme. Da nam usput nebi bilo dosadno, pobrinuo se Vojo. Nakon Ledenog čaja I croasana od čokolade, naš se Vojo osuo kao beba od ultikarije. Kako je do pred Rijeku stanje postalo prilično zabrinjavajuće tako smo svratili do KBC Rijeka, gdje su junaka ove male anegdote u sat-dva sanirali sa dvije boce fiziološke otopine i konjskom  inekcijom u… pa tamo gdje leđa gube ime J. Nakon ove akcije stigli smo na Šušnjevicu bez gubitaka oko 14:00.

Za one koji neznaju. Šušnjevica je jedno malo mjesto sa zapadne strane Učke iznad kojeg se nalazi jedan od najposjećenijih paragliding starteva u hrvatskoj, Brgud. Inače, cijela Istra je paragliderski Eldorado, takoIspod Rodriga nešto se miga da svatko tko krene prema Istri s namjerom da leti, ako ima imalo sreće, put će mu se isplatiti. Tako je bilo I ovaj put. Unatoč relativno kasnom dolasku na start, još uvijek je bilo obečavajuće.

Zmajari su imali svooje natjecanje I poljetali su sa Učke, a sa Brguda se već otisnulo petnaestak krila  od kojih je većina još uvijek bila u zraku. Bio je izuzetno lijep prizor vidjeti mješavinu zmajeva i paraglidera u zraku kako vrte iste stupove. Da mi se nije toliko žurilo poletjeti uživao bih u prizoru još neko vrijeme. Da ne duljim, nakon 10 minuta svi osim Voje pridružili smo se veselom društvu u zraku. Voji su liječnici u KBC Rijeka ipak predložili neka danas ‘pauzira’, što je on disciplinirano poslušao… a bio je I koristan – spustio je auto. J Hvala Vojo!

U zraku je situacija bila, pa recimo tako, zahtjevna. Svi koji smo došli imali smo namjeru nekoliko puta ‘prešpartat’ greben između vrha Učke i Plomina. No sjeverna komponenta nije dozvolila da itko prebaci na Brije Šteta neka pati kome smetapadinu same Učke, tako da se većina zadovoljila time da prebaci preko starta prema Učkoj i na brzinu se stušira niz vjetar do repetitora ponad Plomina. Kad god letim na Šušnjevici, to mi je uvijek nadraža okretna točka. Na repetitor se dolazi sa visinom od preko 1200 metara, a Termolektrana Plomin, kao neki prizor iz SF filma, leži dolje i na momente se doima kao neka svemirska luka iz koje će svaki čas poletjeti neki svemirski brod, čini se toliko blizu da bi kamenom bi dobacio. U isto vrijeme pogled prema istoku puca prema Cresu i dalje prema Lošinju te sjevernije prema Krku. Trajekti i brodice ostavljaju zapjenjene brazde iza sebe i zbog daljine se čini kao da su zamrznuti u vremenu. Prizor sa razglednice tipa ‘’Pozdrav iz…’’

Povratak s Plomina je zahtjevan. Zbog sjevera brzina je jedva 9 km/h. Stišćem speed jer mi se ne curi ovdje iznad grebena, gdje nema mjesta za sletiti niti za veličinu kovanice od 5 kuna. Cijelo vrijeme tu negdje oko mene je Rodrigez. Svako malo ga vidim ili ispred ili ispod ili iznad sebe. Neumorno škljoca fotoaparatom. E biti će dobrih fotki. Bio sam u pravu.

Sa Damjanom, popularnim Doc-om, krajcali smo se još dok smo išli prema Plominu, ali sustižemo lokalnog ‘’supermena’’ Roberta Zeca, koji leti s takvom lakoćom kao da hoda. Kuda čovjek zamisli tuda i ide. Formiramo grupu s njim i uživamo u ‘’grupnjaku’’ nekih pola sata. Baš tu negdje gdje smo se sreli, ‘pokazujemo’ zmajarima koji su nekih 150 metara ispod nas gdje se treba vrtiti i dečki neumorno Plominski zaljev‘prepisuju’. U toj formaciji dolazimo iznad starta gdje se Zec odlučuje za top-landing. Njemu je to već druga runda od Plomina pa ne vidi čovjek više svrhe ’peglat’ padinu. Tu vidim i Doc-a koji u istoj namjeri cijedi svog popularnog ‘’Shreka’’ po kojemu ga svi poznajemo u zraku.

Sad bi i on sletio na start da pokupi auto, ali Shrek neće dolje, pa vuče uši. Šta je dalje bilo neznam, jer sam, sa Rodrigezom za petama, odlučio forsirti dalje prema Učkoj, ali za miloga Boga ne probijam brže od 9, a samo na momente brzina dotakne 12 km/h. Dobro je što tu iznad starta dežura neki stup,pa se ne gubi visina, ali nije dobro što sa sjeverozapada debeli kumulusi počinju raditi sjenu po cijeloj dolini. To znači da bi dolina, prostrano Čepić polje, moglo prestati darivati stupove, pa mi ostaje samo dinamika na padini. Da li još jednom riskirati do repetitora? Bilo bi lijepo, To bi garantiralo barem 40 km danas, ali što ako ostanem bez lifta u povratku? Gledam da li je kasno. Sat na instrumentu pokazuje 16:30. Ma ima još dosta dana, ali on sjena na dolini mi nikako ne ide u proračun.

Ništa, ajmo prema Plominu. Čelom natrag i s 54 km/h lagano ide sve kao po loju. No na stanici čujem Sonju kako s nekim priča i govori kako na sletištu u Čepić polju ima preko 5 m/s vjetra i da pojačava. Ja već Gonja se gonjajesam na grebenu lijevo od starta i moram priznati da osjećam da mi je krilo živahnije. Druga informacija koja je došla od Sonje je ‘ima besplatne pive u Čepić polju’, nekako mi je pomogla u odluci da je za danas ipak dosta. No tek sad počinje mala avantura. Nanišanim, onako kao pravi Manferd von Richthofen prema sletištu i čim sam se odmaknuo od padine počinju dizanja, 2. 3, 4 m/s. Šta je ovo? Onu sjenu koja se formirala nad dolinom stvorila je baza debelog kumulusa kji mi je eto sad iznad glave i u tili čs me digao sa 900 na 1400 metara. Eh, bio bi sretan kao prase u blatu da nisam odlučio sletjeti. Šta da sad pametan čovjek radi? E sad, ja možda nisam baš pametan, ali sam ustrajan u svojim odlukama. Odlučio sam sletiti, i valjda imam neki dobar razlog za to. O tome ću razmišljati poslije.

Uglavnom sljedćih 20-ak minuta prošlo mi je na trošenje visine i uz Sonjino navođenje sljetanje u preko metar duboku travu, koje je završilo na koljenima, jer trava jednostavno nije dala napraviti više od dva koraka. Par minuta zatim, moja sjena u obliku Rodrigeza, nakon neizostavniog SAT manevra sljeće na makadamski put uz livadu na koju sam ja sletio, a sto metara dalje ekipa u hladu pije ‘sponzororanu’ pivu i slaže opremu. Nakon minutu pridružuijem im se u istoj raboti i glede opreme i glede ostaloga. Još jednoPlominski zaljev pićence u birtiji i na povratku kući stajemo u ‘’Dopo Lavoro’’ na kojekave istarske delicije I janjetinu ispod peke I to u društvu Box-a i njegove Rije, Kize, Vedrana i ove moje trojke.

I eto tako se završava u svakom pogledu jedan lijepi letački dan pun dojmova i novih neprocjrnjivih iskustava, a koji su svojim prisustvom ispunili ne nužno ovim redom: Box I Rija, Roman Lavriv - Shefika, Kizo Bošković, Sonja i Doc, Robert Zec, Siniša Pintar – Pićo, Vojo, Ante, Rodrigez, Tojo… i nek mi oproste oni koje nisam spomenuo, a znaju da smo dijelili zrak iznad Šušnjevice tog lijepog ljetnog petka.

 

Piše: Zoran Štetić-Šteta (Red Baron)