Klupski tronDržavno je za nama, neznam za vas, no ja sam ga pratio iz dana u dan kao neki nogometno svijetsko prvenstvo, razvoj situacije je baš kao i na svijetskom prvenstvu 98` godine kad lijepa naša zasjeda na treče mjesto i nosi broncu doma. Nemogu se oteti dojmu da je iskustvo dalo ovo treče mjesto, ali i nevjerojatna kompaktnost našeg trkačeg tima...

...sad znamo da smo u sedam godina natjecanja na državnom tri puta bili više nego dobri, a to je:
2005 godine drugo mjesto
2008 godine treče mjesto
2010 godine treče mjesto

Rezultat je tu i nitko ga nemože osporiti, čak ni oni koji bi htjeli Wink. Siguran sam da što god da napisali ovdje, ne možemo ni približno dočarati, obol, koji su naši natjecatelji dali da bi postigli ovakav rezultat. Zato možemo biti ponosni na njih i reči da su ove godine: Ante Žaper, Antoni Buljan, Hrvoje Borovac, Damir Horvat, Roman Lavriv i Zoran Štetić naši brončani momci s kojima se možemo ponositi.

Klikni za rezultate:
Task 3 Državno prvenstvo 2010 Seriska klasa Klubski poredak

B
RONČANI MOMCI PG FENIKS-a
Ante Toni Box Mirda Sef Šteta

Prve dvije trke smo gledali kroz Tonijeve oči, a evo što o trečoj trci kaže grlo koje je u toj trci najbolje trčalo, naš Šteta:

Četvrtak, 22.07.2010, Task 3

GonjaloKad sam došao na start toga trećeg natjecateljskog dana dočekala me je smirujuća atmosfera naše male ‘’FRT lože’’ sad već standardno  postavljene u sjeni niskog krškog bora na Raspadalici gdje smo već treći dan skupljali mir i motivaciju uz zajedničku ‘’meditaciju’’. Jedini sa nama nije Toni s obzirom da je on bio u Task Comity-u te je sa ostatkom komisije slagao trku za taj dan.
Nešto se šuškalo da danas idemo na stotku. Nije dugo trebalo i Joža je pozvao na brifing. Dakle šuškanja su se pokazala istinitima. Postavljena je trka za koji kilometer kraća od stotke. Prava PWC ruta. Startni marker  kao i za očekivati: Zavoj na 2 km. Zavoj je ujedno i prva okretna točka. Nakon toga na 32 km udaljen repetitor na Vozilićima skroz tamo inznad Plomina. Iza njega moja pokora.

Crkveni zvonik maštovito nazvan ‘’Hill Bell’’. Točka koju već 4 godine bezuspješno pokušavam ubosti. E ovaj put je moj pa makar se morao okačiti na njega i ništa drugo ne odradio taj dan. Nakn toga Učka sa radijusom točke 1 km. Zatim dolazi na red Lupoglav. Onaj tko uspije okrenuti Učku, nebi smio imati problema s Lupoglavom…ako vjetar ne pojača. Nakon Lupoglava opet Raskršće Vozilići te cilj u Čepić polju. Sve u svemu, ako sam dobro nabrojao 97 km. RESPECT!!!

Osokoljen jučerašnjim danom i odrađenim više od polovice trke zadajem sebi isti taj zadatak za danas. MotovunOdraditi više od pola trke i ubosti ‘’Hill Bell’’ ili propasti. To bi po mome trebalo biti oko 50 km.Toni I Box daju zadnje upute. Krilo mi je već ukopčano u sjedalicu i sve što treba je sačekati otvaranje starta. Kao i jučer ne guram se baš među prve. Radije snimam situaciju sa zemlje i gledam gdje vrte oni koji su već startali, te na temelju toga razrađujem u glavi neku svoju taktiku. Nakon otprilike prvih 15 pilota i ja postavljam svoje krilo na start. Vidim da jugozapad radi dosta problema pilotima na startu i malo koji uspjeva startati bez da mu se krilo malo pobuni. Ja imam povjerenja u svoj Cayenne i uz Škegrinu pomoć školski ga rasprostirem po startu.

Taman
kad sam digao krilo iznad glave, okrenuo se i napravio prvi korak, zaigrani reful s boka zatvori mi pola krila kad sam se već bio odljepio od zemlje. Na startu Joža i Škegro viču ‘’Stani!!!”, no kasno je za to.Sad više nema prekida bez ozbiljnijih posljedica. Sva moja vjera uložena je u krilo. Jaki nagib na lijevu stranu generira tlak u ostatku krila i Cayenne se otvara te je još samo potrebno ‘’napumpati’’ desnu stranu da se otvori i uho. Izljećem van nakon što cijela priča nije trjala ni punu sekundu, ne dozvoljavajuću da mi to poremeti koncentraciju.Cijelim putem do zavoja malo živčana dizanja, ali bitno je da se ne curi.

Baze tazeNabirem visinu na svakom balonu koji uspijem uhvatiti, a stanica kaoiI obično daje puno visine. Dočekujem startni marker na ugodnoj visini od 1200 m i okrećem ujedno i prvu točku koju minutu kasnije. Brojka na GPS-u se mijenja i pokazuje da je do sljedeće točke, Repetitor Vozilići, 32,4 km. Ne dozvoljavam da mi cifra ubije motivaciju. Naprotiv. Čeka me ogroman zadatak. Treba preskočiti Učku. Jedini način je akumuliranje visine gdje je god to moguće. Na stanici dežurni stup daje 1400 i tranziciju do CIMOS-a čini vrlo ugodnom. CIMOS daje svoj obol i do Svetog Tome gotovo da ne gubim visinu. Na tranziciji do Svetog Tome čini mi se da dolje jaaaako nisko vidim narančastog Icepika od Zokija Boškovića, ali mi svijest odbacuje tu činjenicu kao jako vjerojatnu. Ma nemože se to dogoditi Zokiju.

Poslije čujem da to je ipak bio on, a da je i Toni bio u blizini. Na Svetom Tomi priključuje mi se Davor Aničić, Vlado Snaga, a negdje je tu i vedran Žgela te sad prepisujemo jedni od drugih. Sveti Toma daje izdašnih 1600 i sad počinjem vjerovati da će biti moguće preskočiti Učku. Krećemo do Lupoglava i tamo hvatamo stup na 1200 metara koji diže do baze na 1800. Na 1800 počinje stabilno dizanje od 4 m/s ali prve koprene su već tu oko mene i ne želim ući u oblak i time riskirati trenutnu diskvalifikaciju. Povlačim velike uši i uz Učkamiris baze (da - baze mirišu) sad već mirno usmjeravam prema Učkoj uvjeren da će Učka odarditi svoje s obzirom na jugozapadni vjetar. Tako je i bilo. Iskustvo stečeno satima peglanja Kalnika učinilo je svoje i Učka je odarađena uz rutinsko padinsko jedrenje. Dolazim iznad Šušnjevice i Brguda. Teren koji sam apsolvirao nekoliko puta i neki od mojih najboljih letova odarađeni su tu. U zraku sam već sat i pol i malo mi trnu ruke. S obzirom na mirnoću u zraku, puštam komande i radim lagane vježbe istezanja da povratim krv u ruke i malo rasteretim utrnulu pozadinu. Mirno je kao u večernjem laminarcu, ali još je dug put predamnom.

Vidim da mi brzina opada, što može značiti da je jugo počelo probijati dolinom. Šušnjevica odrađuje svoje i sa 1300 m krećem prema repetitoru na Vozilićima. Brojka na GPS-u sad je jednozanmenkasta i nemam sumnje da ću Voziliće odraditi rutinski. Cijelo vrijeme samnom u grupi je Vlado Snaga, Aničić, a i Žgela je utekao malo naprijed. Tamo nam pokazuje gdje se nalaze dežurni stupovi. Brzina je pala na oko 20 km/h, tako da više nemam sumnje da jugo počinje probijati. Na neka 4 km od Vozilića susrećem Box-a u povratku kako se nabire nisko u ravini s grebenom, ali Poison to odrađuje maestralno tako da Box nema straha od curenja. On je već okinuo točku i kreće na Hill Bell. Uh! Malo sam mu ljubomoran, ali i ja ću tako za koju minutu. Repetritor okidam sa 1000 metara odmah iz Zorana Domitrana i natrag se vraćam u grupi sa njim. Žgela, Šimunov i ostali već su dosta naprijed a Snaga odlučuje poprijeko i guta ga Čepić polje..Ja se držim grebena niz vjetar i sad ide brzo. Ima dobrih pobiranja po južnoj komponenti na grebenu. Bez problema otpratim greben do Brguda, ali Brgud je u sjeni i ne radi baš dobro. Vidim Domitrana, Šimunova I Aničića kako vrte vani u smjeru crkve, pa i ja krećem prema tamo. Vrtim nešto ispod njih i krećem na crkvu sa 1200 metara.

UčkaToliko samo opsjdenut tom točkom da u glavi uopće ne razrađujem taktiku šta poslije crkve. Znam da je sljedeće Učka, ali ubijam zadnje metre prema točci i spasonosni akustični signal sa GPS-a javlja da smo ‘ubili demona’. Okrećem prema Učkoj i sad sam u nedoumici. Da li na Šušnjevicu ili preko Boljunskog polja? U tom razmišljanjau ‘’sijeno-slama’’ izgubim dosta dragocjene visine i više ne uspjevam ući ni u jedno kvalitetno dizanje. Pkušavam se dovući do ispod starta na Brgudu, ali sam već toliko nisko da jedino što mi preostaje odglajdati čim bliže glavnoj prometnici u Čepić polju, a vidim da je i Šimunov u istom problemu ispred mene i Domitran iza mene.

Sljećem zadovoljan, ali i ljut u isto vrijeme. Zadovljan jer sam odaradio svoj osobni zadatak za taj dan i odletio svoj osobni rekord. Ljut, jer još uvijek mislim da sam trebao uzeti rutu preko Boljunskog polja. Tako bih gotovo sigurno okrenuo Učku i Lupoglav, a možda i još nešto više…

No 50,3 km postignuće je kojim sam više nego zadovoljan, a uz Box-ovih 45 i Šefovih 38 km skupili smo dovoljno bodova da Feniks čvrsto zasjedne na 3 mesto i donese broncu u Gornju Reku.

Piše: Zoran Štetić