Prilaz startu Najbolje je početi ovaku vijest pitanjem. Jeste li bili na Visočici? Niste! Što čekate?! Kada su mi Pintar i Toni pričali s oduševljenjem kako je to dobar teren, nisam to doživljavao kao nešto posebno, start ko start, Velebit ko Velebit, bio sam tamo tisuču puta, sve vidio! No, moram vam reći kad dođete na Visočicu, s namjerom da letite, osječaj je sasvim drugačiji, nije to samo Velebit, samo start, to je pustolovina...

...prava istinska pustolovina, a počinje već samom vožnjom po šodranom putu kroz šumu u dužini 17 kilometara, to vam je kao da se vozite od Križevaca do Kalnika po šodranoj cesti kroz gustu Velebitsku šumu, u drugoj brzini, vjerujte to traje. Na kraju takvog puta koji iščekujete se nalazi proširenje za okretanje vašeg vozila, jer dalje nema i naravnoKraj šodranog puta table koje upozoravaju da je onečiščeno od mina, ali neka vas to ne plaši, jer ono što vam Visočica pruža u doživljaju i ljepoti, u mogučnostima letenja, definitivno će vas nagnati da zaboravite sve ružno što smo mi ljudi tamo ostavili. Po izlasku iz vozila možda vas uplaši tabla na kojoj piše da do vrha ima 1h hoda, nije baš tako, planinarski put vodi prvim djelom strmo kroz šumu, a onda izlazi na livade podno vrha, pogled, zrak i ljepota koja vas u tom trenutku okružuje nemože vas ostaviti ravnodušnim, jer na karaju krajeva, Velebit uvjek nađe načina da vam otvori dušu, pa tako je bilo samnom i ovog puta.

Malo prije startaDolaskom na start pred vama se otvara beskraj prostranstva koji se nudi kao na dlanu i govori vam...dođi i gonjaj krilo do beskraja...visinska razlika s službenim sletištom vam iznosi 900m koji je bw udaljen ako se vozite auto po ekipu koja leti cca 40 km jer se vozite okolo, na okolo, a sam start je na 1500 metara iznad mora, kako su to divne brojke, jednostavno ih morate obožavati.
No kao i u svakoj TV ponudi koja je pravo dobra, moram reči i za Visočicu, ali to nije sve...dok ste hodali, s krilom na leđima i lagano kapali svoj znoj po planinarskoj vijugavoj stazici na laganih 30 stupnjeva, sigurno ste izgubili nešto tekučine, e tu vam Visočica daje ono pravo, odmah ispod starta na nekih 20 m niže, čeka vas izvor hladno ledene vode od cca. 5-6 stupnjeva koja izvire na toj visini, e ako do sad niste zapanjeni, onda neznam kaj s vama napraviti, milinaIzvor hladne vode koja ubija vašu žeđ i osvježava, vjerujte da je poseban istinski doživljaj i da nemorate letjeti vjerujem da bi ostali uživati u toj istinskoj ljepoti. Nemoguće je nake ljepote i osječaje prenjeti na papir, zato vam savjetujem ako vas netko ikad pozove da dođete letjeti na Visočicu, samo recite DA!!!

Evo što kaže naš Toni o doživljaju letenja s Visočice par dana prije mog dolaska.

Velebit – Visočica 01.08.2010.

Dan ranije gledam prognozu i učinilo mi se da bi sutra mogao biti dobar dan, epski dan. Dogovaram s Ivicom Biljmanom penjanje na Visočicu, a on će vidjeti za neki prijevoz. Javio se pristojan broj pilota, bit će Pogled s startanas za kombi. Krenuo sam u 6h sa sjevera Paga i uživam u jutarnjem izlasku sunca iza Velebita dok putujem trajektom za Priznu. Kompena strana Velebitskog kanala je u sjeni, dok je Pag osunčan. Na prijevoju Baških Oštarija jak bura i niske baze nad Velebitom. Spuštam se u Gospić, a u Brušanima termometar pokazuje 15 stupnjeva Celzija. Ja u japankama!

Na jutarnjoj kavi se nalazim s brojnom ekipom: Jasna, Neno, Luka, Mario, Tojo, Ivica, Bruno, a kasnije stiže i Mato. Stiže i Ivan koji nam je danas vozač u specijalnom vozili VW transporter 4x4 Puch, bivše sanitetsko vozilo. Dok pijemo kavu nevjerica izbija iz mojih suboraca – hoće li se razvedriti? Već smo krenuli put Visočice kad se počelo razvedravati oko 12h. Na parkingu, gdje cesta završava,  stoje turističke tabele s Odmah nakon startanatpisom „POZOR MINIRANO!“. Eto da imaju što turisti čitati kad dođu. Ima i na engleskom. Uspon je bio uobičajen 45 minuta do 1h kako tko. Meni je bio malo naporan jer sam vukao 5 l vodenog balasta, iako gore ima izvor svježe vode. Nije mazohizam, već mi je nezgodno puniti u bidone. Morao sam pred kraj ostaviti balast i popeti se samo s krilom, pa se poslije vratiti po njega. Tojo i Mato su isto puhali penjući se, valjda od burne protekle noći. Taman kad smo se popeli razvedrilo se, a samo se oko vrha nestašni kumulus pojavljivao, omatao ga i nestajao. Vjetra najtaman (copyright by Božo). Većina ekipe se popela na sam vrh Visočice (1616 m po Ivanu, nisam mjerio), njušiti bazu valjda.

GonjaloKako je vrijeme odmicalo (13h) baze su se podigle i činilo se malo učvrstile. Sad vrh više nije bio u oblaku, mada su i dalje bile tek 100-njak metara iznad. Pratio sam kumuluse prema Vaganjskom vrhu i činili su se solidnijima, ali do tamo treba preletiti 15-ak km. Pred nama nad Ličkim poljem još i niže baze. Poletio je prvi Bruno, pa Ivica te su održavali visinu pred startem. Potom Jasna i ja. Malo pomalo svi startamo i najedom je hrpa krila u zraku. Ovaj prizor Velebit, a ni Visočica nisu vidjeli, barem ne u ovolikom broju. Kružimo oko vrha, grebemo po strmoj istočnoj stijeni, klizimo po prostranim planinskim livadama, letimo u mirnim i prpošnim bazama, slabih dizanja, bez turbulencije, dok se ispod nas proteže nepregledna šuma do početka polja. Divota, nije „epski“ kako sam zamišljao, ali opet je veličanstveno jer se ovakav prizor nije zbio. Dvoje planinara popeli su se kad smo se spremali za polijetanje i pitali nas da li „skačemo“. Sad su sjedili na samom vrhu i promatrali nas. A i mi njih. Nakom velebitkanja pridružujemo se Bruni u dizanjima nad poljem.

Opet nevjerojatan prizor, sasvim suprotan od prethodnog. Letimo nad prostranim Ličkim poljem po kojem vijuga rijeka Lika. Kao da smo u GonjaloManilli, netko je izjavio. Totalni flat land. I ovdje su slaba dizanja, mada se sjećam nekih jakih stupova koji vode do pod bazu na preko dvije i pol. Danas nije taj dan, mada su „dežurnjaci“ na istim mjestima. Polako slijećemo jedan po jedan. Ivan je već prebacio specijalno vozilo i čeka nas dolje. Predivno.

Nakon slijetanja u Čitluku oduševljenje se svima zari na licu. Oni koji nisu letjeli ovdje uživali su u velebnom krajoliku, a mi koji jesmo opet smo doživjeli nešto novo. Osobno rijetko imam A ljepotepriliku letjeli u tako mirnom zraku po samim bazama (dobro, nisam letio mantru, već boom 4) i još uz takve vizure. I još s takvom ekipom. Kasnije je slijedilo nacugavanje u Bilaju (dio tradicije poslije letenje s Visočice) koje smo nastavili u Gospiću, uz 3 jumbo pizze u Tomislavu. Za to vrijeme nas je Bruno zabavljao performance-show-om te zaokružio ovaj epski dan.

 

PS: boom 4 vjerojatno nije sanjao da će ikad više letiti na Velebitu.sletište
PPS: Hvala Ivanu na logistici.

Piše: Antoni Buljan