1Bio je dan prije kad je pao dogovor sa Antom da se ide ne Tribalj. Čista navika. Ili, bolje da kažem, refleks. Pozno je doba godine i još se jedino iz Triblja može izmusti koji kilometar. No, po svetom ALADIN-u taj Tribalj baš i nije bio najbolja opcija, ali kronična neletica čini svoje. Ide se nekam pa kud puklo da puklo. Ante se slaže i još bezecira mjesto u autu za Maria, našeg zagrebačkog Slavonca...

...ali crv sumnje čini svoje i u subotu ujutro kontaktiram Tonija koji ima osjećaj za feeling u ovim 2slučajevima i njegova ekspertiza kaže – Bjelopolje! Nažalost on nemože ići, ali veli biti će preko 50 letača, pa je bedasto da ne ode onaj tko može. Još mi veli da ga je Lara, onako slatko sa šlagom i uz treptanje okicama lijepo pitala da li i ona smije ići. Rekao je da će vidjeti, ako ide netko od džombi u koje ima povjerenja pa da će dogovriti „skrbništvo“ pa onda može. Tonijev izbor pada na mene i stavlja Laru pod moju pasku.

Upravo u Tonijev poziv uljeće Janječić (Janje naše bijelo J) i pita može li i on s nama? U mom autu već su tri guze + oprema, pa je gužva, ali velim mu da se budemo nekako stisli. No on veli da bi išla i Lara s kojom se upravo čuo, a vjerojatno i Zlatko. Kažem mu da provjeri s njima i ako oni idu neka napune njegov auto.

3Tako je i bilo. Dakle 5 Feniksovaca +1 ETO-vac kreće iz Zagreba nezavisno s dva auta oko 9:30. Mi smo koji kilometar naprijed, a negdje iza Slunja sustiže nas Janjetov Peugeot i nastavljamo dalje do Korenice. Oni u Korenici staju na kavu, a mi kao prethodnica krećemo dalje do „Fortune“ gdje su zagrebaši sa Badelom i Brunom na čelu, a tu su bili i zmajari predvođeni Dariom i Rocom. Badel je sa kombijem i nudi prevoz na start. I to đabe!!! Ma di ćeš bolje! Brzi pelin u „Fortuni“ i dojavak Janjetovoj grupi da požure do sletišta radi prijevoza na start koji je organiziran u Badelovom aranžmanu.

Sve u svemu na startu smo oko 12 i koju minutu i crvići u guzi već pomalo rade. Najneotporniji na njihovu rabotu, već po pravilu, je Ante. No uvjeti su kao izmišljeni za tečajce, pa prvo pedaliramo Laru. Prenosim joj kratke instrukcije od Tonija: šta smije, šta ne smije. Samo neka pegla padinu podno starta i tako proba loviti dizanja i da bez obzira koliko bila visoko ne dozvoli da je prebaci preko grebena. Speed neka bude uvijek tu negdje u pripremi. Zasad neka zaboravi vrtnju u stupovima i neka samo prođe kroz njih i te da se ni za živu glavu ne zavlači u usjeke. Provjera opreme i stanice i Lara dobiva zeleno svjetlo. Gleda u mene kao da očekuje da joj kažem kad da krene. Ja joj kažem: „Kad si spremna.“, bez daljnjih objašnjavanja. Želim da bude sama spremna donositi odluku o svom polijetanju. Lara polijeće na način koji će se u budućnosti vjerojatno nazvati „Larin Start®“. Dakle besprijekorno i stilski prelijepo za vidjeti.

Držim je na oku dok se ostali tečajci, zmajari i stare kuke spremaju za start iza mene. Eh, sad bih volio da4 sam i ja u zraku da je mogu bolje kontrolirati. Lako je dok mi je na oku, ali vidim da ima dizanja i da ona naprosto uživa u tome. No zajedrila je previše desno i izgubio sam je iz vida. Svakih pet minuta zovem je na stanicu i ona se uredno javlja. Po glasu vidim da uživa k'o prase u blatu. No ja bih ipak da je vidim i molim je da se vrati natrag prema startu da bih je vizualno pratio. Ona se odvaja od padine i ulazi mi u vidokrug. Još je bila u zraku kad je naš Antiša odgonjao svog Addicta nebu pod oblake, no glavni maneken dana je Janje.

Žuto-tirkizna Ozone Delta provirila je iz Janjetovog ruksaka. Štono bi rekli bosanci- taze. Kad ju je rasprostro po startu, jedino su mu uši smetale da se ne smije oko glave. Po Janjetovom principu ukapčanje je trajalo 2,5 minute i hot-rod Janje bio je napet k'o puška. No, kako je plemeniti hat Delta u top formi tako je i prvi pokušaj starta završio tako da se je plemenita životinja malo zbrcnula i ostavila svog jahača nespremnog, ali s obe noge čvrsto na zemlji. U drugom pokušaju Janje ju je malo pritegao i sve je prošlo po pravilima. Nedugo iza njega i Zlatko je u zraku i polako nestaje prema Korenici.

5Ja sam još na zemlji. Stalno mi je Lara na pameti (ne na taj način – bando pokvarena). Ne uspijevam se skoncentrirati na pripremu na start nego stalno zvjeram očima u potrazi za plavim krilom u zraku. No redovita Larina javljanja na stanicu ipak me drže koliko-toliko spokojnim. Nakon 20-ak minuta i ja sam ukopčan te besprijekorno zajašem svog dorata. U zraku je gužva. 30-ak krila nagruvalo se u petstotinjak metara padine. Nakon nekog vremena, Lara me izvještava o svom slijetanju i da je stigao Box, pa ako ona smije s njim još jednom otići na start. Uvjetujem joj da Box mora pristati preuzeti odgovornost za nju i ako prihvati da mu dade pusu, ali da mu ne kaže da je to od mene. Sad sam full skoncentriran na svoj zadatak – ubiti čim više kilometara.

Putem prema usjeku (sad ga već možemo zvati „Usjek Mariove Minerske Grupe“), susrećem se s Antom i Janjetom te vrtim stup 50 metara iznad njih. Eh, kaj ti je C3! Ni nova Delta mu nemre nikaj J. Malo podkubavam Janječiča i arlaučem prema njemu pitanje: „Hej striček, kaj je to nova Delta?!“. Ne vjerujem da me čuo, ali moj ego je nahranjen i ja sa 1400 metara nadmorske visine pod dupetom nastavljam dalje. Vidim da me Ante prati, a Janje se ostaje igrati nad padinom. Vidim Brunu daleko ispred sebe, a usput se mimoilazim sa Pintarom koji je poletio među prvima i svojom masom stvara jedinu osjetnu turbulenciju u zraku. Dizanja su konstantna. Tu i tamo neki nispon, ali već u sljedećem trenutku sve se nadoknađuje dvojkom ili trojkom uspona. Zrak nevjerojatno miran. Neki bi rekli gotovo dosadan.

Ante i ja smo na kraju grebena i tu Ventouri čini svoje. Zagrebaš Mario (ne naš Slavonac. Bilo je još koji Mario taj dan s nama) se pokušava priključiti meni i Anti koji s pola speeda peglamo po kraju grebena. No Mariovo krilo nije doraslo nositi s vjetrom i ušumljuje se 30-ak metara s bosanske strane grebena. Ja to nisam vidio, ali Bruno i Ante jesu. Gotovo odmah Mario javlja na stanicu: „Dobro sam!“. No Bruno, koji je očevidio situaciji odmah je krenuo na slijetanje i tamo se savjetovao s Zokijem Boškovićem, a telefonski i 6sa ostalim institucijama . Došlo se do zaključka da je Mario prizemljio (prišumio) u minski sumnjivom području i da je jedini siguran način evakuacije – helikopter. Sve to je još potrajalo kakvih 20-ak minuta tako da smo se Ante i ja uz pomoć speeda i s nekih 5 km/h uspjeli izvući iz usjeka te još navući kilometar-dva. Ja sam u međuvremenu odpeglao greben na drugu stranu i odlučio prebaciti na 'malo brdo'. Taman kad sam na malom brdu počeo loviti upotrebljiva dizanja, te vratio visinu potrošenu u tranziciji, Bruno na stanicu objavljuje obavezno slijetanje, jer dolazi helikopter HRZ-a da evakuira Maria. Kraj mene je Tojo i još jedan letač (mislio sam da je Badel). Vizualno im dajem znak da idemo na slijetanje, ali Tojo nestaje u smjeru starta, a drugi kolega vuče uši i kreće u smjeru sletišta. Poslije nam Tojo veli da je on top-landao, a ovaj drugi izgleda da nije bio Badel.

7Da skratim priču. Sletio sam nekih 10-ak minuta nakon objave (ova moja krpica uporno nije htjela dolje), uz par wingaća i povlačenja ušiju. Na sletištu vidim da je još masu letača u zraku, bar toliko koliko i na zemlji. Doznajem da nemaju baš svi stanice,a oni koji su dobili usmenu obavijest od onih na startu su mislili da ih „zajebavaju“.

Da ne duljim – ovo je eklatantan primjer zašto se bez stanica ne ide na letenje. Poslije se cijeli tjedan ovaj slučaj provlačio po forumu tako da ga ne mislim detaljno iznositi ovdje. Koga zanima neka pročita na forumu pod linkom http://www.hpgf.org/viewtopic.php?f=16&t=1698

Naravno, ekipa koja je poslušala naredbu o slijetanju još je sat i pol kao jato pokislih vrabaca gledala ove8 „pametne“ kao jedre po padini. Neki od njih čak su izignorirali i sam helikopter koji je gotovo pred suton došao iz smjera Splita i evakuirao Maria. U cijeloj priči zapravo mi je najviše žao ovih koji su čekali na startu možebitni nastavak letačkih aktivnosti. Ja sam taj dan bar letio, a oni su, kako tko, obili 250 km zabadava. Ali to je cijena solidarnosti.

No na kraju svega, teleći gulaš i dvije Žuje u „Fortuni“, ubile su tugu preranog slijetanja te subote 13.11.2010 na Bjelopolju.

Piše: Zoran Štetić - Šteta
Foto: Damjan i Siniša Pintar