Start RGSU srijedu, 23.3. bilo je puno šuškanja da se ide letiti po jačem sjeveru na Ravnu Goru sjever, poletište i teren koji trpe vjetar i od kuda se rade dobri preleti. Međutim, elan i borbeni naboj je pao ujutro i većina je počela otkazivati. Ja sam brzinski obavio poslove i jedan sastanak od 10-11h, koji mi se još i odužio. Odlučio sam otići i pomoći Dariju zmajaru da prvi put odleti sa tog terena. Kako su svi junaci otpali...

.... probudim Krešu Kovačića, koji je iz noćne smjene došao u 8h. Ide i on. tako smo se okupili na RGS iz zrakanaplatnim kućicama i zaputili na RGS. U Cvetlinu smo utrpali Žigu i Mladena u espace (golem je) i pravac start. Dan nije izgledao bogzna kako. Na startu puše sjever i to prilično. Pojačavaju ga termički ciklusi, ali ništa što mi ne možemo savladati. Malo nas plaši to što možda puše još jače po visini, ali nećemo ići visoko već malo peglati, pa što bude.

TrakošćanA onda je jako zapuhalo. Procijenio sam da je sredina dana i najžešća termička aktivnosti (ili sam se samo tješio). Kumulusi furaj preko naših glava i čine nam se nisko. Nema veće i stabilne baze, odnosno kumulusa. Dario moli da mu netko ostane pomoći da odstarta ako bude bilo jako. Malo je oslabilo. Poletio je Žiga i lusterira. Idemo Krešo i ja, Mladen se sprema i gleda, a Dario je isto u stand by aranžmanu. Nakon polijetanja, zaključujem da tog vjetra i nema puno. Prvo Krešo, a onda i ja kačimo kvalitetno dizanje prema zapadu. Krešo se pušta niz vjetar nad Ravnu Goru, a ja, znajući kako ovaj teren radi, izlazim malo van i hvatam isti taj stup. Letim u vjetar i u dizanju sam, dobro se puni.

Stabilnih 3-4 m/s, već sam na 1200 m i pomalo sam zatečen. Ide još, na 1500Gonjalo m sam već jako zatečen i očekujem više vjetra. Vidim da je i Dario u istom stupu i da odlično penje. Gledam kako Šokre odmiče prema Bednji put juga. Ideeeeš, ovo još ide. 1800 m. E sad sam stvarno osupnut. Tome se nisam nadao. Stvorila se jedna velika baza (kumulusa) iznad čitave Ravne Gore. Puni ju sa sjevera, ali i sa ostalih strana. Malo drma ali je super. I letim super mirnog Mercurya, pa nema dojam da je zdrmano. Ludo. Okrenuo sam se u jug i pičim niz vjetar 60 km/h. Bez speeda. Znači da baš i nema puno vjetra.

GonjaloPokupio sam još neka dizanja do Bednje pod humilusima. Niš konkretno. Gledam Krešu nisko nad Lepoglavom. Približavam se Golubovcu i znam da bi tu trebalo preskočiti s malo više visine od samog prijevoja, jer je teren složen. Srećom na 1200 m kačim slaba dizanja i u zanosu vjetra polako se prebacujem preko Golubovca, između Ivančice i Strahinjščice. S južne strane malo drma i padam na 1100 m, a onda kačim jak stup i vrtim trojke, četvorke i drma. Vrtim prema novoformirajućoj bazi oblaka, kad ugledam iznad sebe nekih 500 m Darija kako ulazi u isto dizanje. Tooooo! Šokre se javlja na stanicu da se isčupao i da prelazi na južnu stranu Ivančice. Tooooo! Izvukao sam preko 1800 m pod bazu. Tooooo!

Odavde (cca. Radoboj) do Sv. Križa Začretje vozim se niz vjetar sa solidnom brzinom (60-65 km/h) bez punoGonjalo muke. Okrenem tu i tamo koji krug i nastavljam. Poslije Začretja odlučio sam ići na Zabok i gađati svoj stup nad Gubaševom. On me nikad nije razočarao. Taktika je bila uvjetovana gašenjem dana i termičke aktivnosti, jer je prema Zaprešiću sve bilo plavo, s tu i tamo kojim humilusom u začetku. Preko Zaboka idem bahato sa puštenim trimerima i speedom na pol. Ide preko 70 km/h, ali i curim. Padam nakon Zaboka na 800 m, a onda još niže. Ispod 700 m dolazim nad Gubaševo. Kačim onaj moj dežurnjak i vrtim do 900 m, a onda me i on izdaje. Ne preostaje mi ništa drugo nego da idem dalje.

GNad Ribičem i mostom prema Velikom Trgovištu vidim jedan dim gore na brdu. To je malo brdo, ali dobar okidač. Jurim tamo. I zbilja stup. Ali jako zakošen po istoku (sad me već i istok ždere koji puše u nižem sloju). Vrtim taj stup s prekidima preko tog brda prema Luci. Onda izlazim nad Lagermax i tamo kačim opet nešto, ali vrlo slabo. Ipak, to me nosi po istoku prema Kupljenovu. Nad Kupljenovom opet stupić. Jako je slabo i samo održavam visinu. Nema nikoga, mada su se neki danas najavili na ground handling. Taman je krasan istok. Puštam to dizanje jer me previše nosi prema Pušći i dalje od auta koji je na naplatnim kućicama kod West gate-a.

Šokre juri boljom linijom i nalazi se na 1200 m. Leti ravnicom i ne zeza ga istok, a i puno je više. Siguran jePogled s visine da hvata aute na naplatnim. Da nam je to jutros netko rekao mislili bismo da je lud. Sve je moguće. Šokre hvata dežurnjak na West gate i vrti prema Zaprešiću, a ja lagano curim preko Pojatnog i pokušavam se što više približiti autu. Sletio sam iza Pojatnog. Ali danas imam sreće više nego kose na glavi. Moje slijetanje promatra Tomek Šimunov i javlja mi se telefonom. Doša je autom do samog ruba livade. Brzo se pakiram i on me vozi 2-3 km do parkinga West gate-a.

SusretKrenuo je na zmajarski trening na Kupljenovo. Krešu više ne vidim. Tomek me je dobacio do ograde autoputa, a onda još preskok preko prve ograde, kanala s vodom, pa još druga ograda i samo pretrčavanje preko 12 traka naplatnih kućica i dočepao sam se auta.Skidam sa sebe ruksak kod auta i presvlačim majicu kad netko mi fućka. Ide Šokre iz pravca juga s krilom na leđima. E, koji tajming. Dario je sletio u Breganu (idu ti zmajevi). Kupimo aute i Kod crne mačke pijemo pivu na proljetnom suncu. Kakav dan. Dario je doglajdao od Zaprešića preko Save do Bregane nadajući se da će Branko – šatro Slovenac biti doma. Ostaje samo da se vratimo u Višnjicu pod Ravnu Goru po njegov auto koji su Mladen i Žiga spustili s brda.

U četvrtak 24.3. pravi desant na Ravnu Goru. Vjerojatno potaknuti našim jučerašnjim preletima, ekipa se Još jedanuzbunila i uzbudila. Napokon je došlo lijepo vrijeme. Nekih 30-ak pilota u Cvetlinu. Jedni svojim autima gore, a mi drugi se tovarimo u Žigin tamić. Ja sam navijao za Ivančicu, ali domaći lokalci su rekli da ne bu dobro po NW na Ivki. Pravac RGS (sjeverno poletište na Ravnoj Gori). Puše neki sjever, sjevero-zapad, ali slabo je to. Prvi je spreman Žiga. Molimo ga da ostavi ključ od tamića da ne ostanemo gore bez opcije. Najhrabriji je Šef koji mu otvoreno i bez bojazni prilazi te uzima ključeve. Polijeće Žiga, pa Vjeko bajcer i Ivek Županić. Pokušavaju održavati visinu, ali su sve niže. Slabo je.

KlikNa startu pripremljeni i prikopčani su Sale i Šokre, moj kolega od jučer. Molim ih da ne startaju, već da idemo na RGJ (južno poletište) gdje bi moglo biti termike, bez obzira na slabiji NW vjetar. Na kraju pristaju i svi se opet trpamo u tamića, kojeg Zoki Korpar već užurbano turira. 3 su auta već odmaglila put juga.Na jugu su taman poletili Toni Lovrec i otac i sin Kuzmići. Uh, kako vuče termika, sve se praši. Treća članica obitelji Kuzmić, Nina, nam govori da su se navrtili opako visoko i zapalili prema Varaždinu. Tooooo!

Brzo se spremamo i polijećemo u par minuta. Šokre, Sale, Pintar, Ivo, ja... ostali. U zraku se ćuti zapad, aParking kako po grebenu nisam našao neko dobro dizanje, mada se dalo "grebenariti", odlučio sam okušati sreću na zapadnom kraju RG, nad Cvetlinom. I ubodem bombu! Zakačim stup + 5 m/s i izvrtim ga do 1800m. Bio je malo zakošen po zapadu do 1200 m, djelomično po jugu kad je vjetar bio slabiji, a iznad se osjetio NW smjer. Dizanje je variralo od 4,5 do preko 6 m/s, ali močno i stabilno. Tooooo! Vidio sam da je Sale zapalio prema Klenovniku u smjeru istoka. Na stanicu se javljaju Kuzmići i Toni, svi idu u istom smjeru preko Klenovnika i Donje Voće. Krenuo sam i ja.

Ide dobro preko RG, ne gubi se mnogo. Međutim na istočnom dijelu, negdje oko Kamenice vidim da vjetar bolje gura po ravnici paralelno s Ivančicom nego u smjeru kojim su oni krenuli. Ivo i ja vrtimo neka slaba dizanja zakošena zapadom negdje oko 1300 m. Kako sam razmišljao tako sam i napravio. Ostavio sam Ivu, možda je i on mene ostavio, na tom mjestu i krenuo svojim smjerom, dok se Ivo zaputio prema Klenovniku za ostalima.

Blizu BistrePo ravnici ne gubim mnogo, a letim 45-50 km/h. Tu i tamo zavrtim neko dizanje, ali vjetar me izbaci van. Nisam se vraćao (samo jednom) u dizanja jer nije vrijedilo. Tako sam prošao i Ivanec, a da dugo nisam zavrtio. Odlučio sam se za jedan srednje visoki dim koji se uzdizao nad poljem iznad opožarene trave kod hipodroma istočno od Ivanca. Ako uhvatim idem dalje za Varaždin Breg po poznatom terenu, a ako ne tu je birtija. U dim sam ušao na 400 m i uhvatio dizanje. Podigao sam do 900 m jako živo dizanje koje je uz to bilo i usko. Stalna ispadanja i poniranja su me zabavljala, a Mercury se ponašao predvidljivo.

Bio sam nekoliko puta na granici zaklapanja, ali ništa strašno. Najgore je bilo što sam se nagutao i Antoni Buljan-letnadisao dima, ali ujedno je dim bio dobar marker dizanja. Kao da vidiš termiku. Nekoliko puta sam kretao dalje na istok i vraćao se u taj stup da bi na kraju odustavo i zabavljao se u tom dimu. Stup je pulsirao, pali se i gasio, ali sve sam bio niži. Tu sam proveo 20 min. Čuo sam ostale na stanici da kapaju i da nigdje nije bolje. Uskoro se pojavio i Zoki Domitran, ali je i on odustao od daljnjeg napredovanja na maloj visini. U povratku prema Ivancu, još jednom prolazim kroz dim, ali to je sad jako slabo. Dolijeće mi još jedno krilo u susret. Vlado pl. Vrbanec, zvani Majstor na Icaro Maveric s rigid foil custom setup-om. Kružimo jedan oko drugog u slabim dizanjima. Fotkam ga i zajedno slijećemo kod birtije. Ubrzo nas je pokupio Župsi koji je imao vozača, pa se svi zapućujemo na cugu u Cvetlin.

Piše: Antoni Buljan